"Ne postoji sigurna doza"

Sav sadržaja provjeravaju medicinski novinari.

Slučaj Lance Armstrong pokazuje kako se profesionalno i sveobuhvatno profesionalnim sportom manipulira. Ipak, doping nikada ne treba dopustiti, kaže heidelberški antidoping borac prof. Werner Franke u intervjuu za

Prof. Werner Franke

Profesor Franke, kada je prije nekoliko mjeseci američka Antidoping agencija (USADA) objavila više od 1.000 stranica dokaza i dokaza o doping prekršajima u biciklističkim timovima Lance Armstronga, izazvala je daleko manju pozornost javnosti od djelomičnog priznanja Oprah Winfrey o dopingu. Zašto?

Bila je to televizijska emisija, velika, uprizorena emisija u kojoj je unaprijed napravljeno mnogo tam-tam-a. Vidjeti Armstronga kako sjedi ondje kao osobu koja mora priznati da je godinama lagao - nešto što fascinira ljude na više od 1000 stranica datoteka. Ali to je sve bilo proračunato, minimalno priznanje pod nadzorom njegovih odvjetnika. Svi su oni tijekom razgovora čučali u pozadini. Na drugom mjestu, Armstrong je dugo bio u zatvoru zbog laganja na sudu.

Šef USADA -e Travis Tygart opisuje Armstrongov doping sustav kao najsofisticiraniji i najprofesionalniji sport koji je ikada vidio. Je li tamo zaista bilo toliko drugačije nego u drugim momčadima, možda i u drugim sportovima?

Sigurno ne s farmakološkog gledišta. Iste tvari i metode koriste se drugdje. No, organizacija već pokazuje ogromnu kriminalnu energiju - nitko je nikada nije vidio u takvom savršenstvu. Zamislite samo: usred noći kurir s vrećicama krvi i doping drogama u prtljazi vozi iz tajnog skladišta u sjevernoj Španjolskoj preko malog graničnog prijelaza u Pirinejima kako bi zaobišao strogu dnevnu graničnu kontrolu Francuza. A ako su ih ipak primijetili, Armstrongovi ljudi riješili su problem s Međunarodnom biciklističkom federacijom. Travis Tygart čak tvrdi da je voditelj laboratorija za doping kontrolu u Lausanni, dr. Saugy, tim je rekao da je obavijestio o tome koje bi se tvari mogle otkriti u doping uzorcima. Ako je to istina, ako inspektori zaista rade zajednički cilj s vrhunskim sportašima s dopingom, onda je cijela borba protiv dopinga samo kabare.

Možete li razumjeti da s toliko prijevara i kontrolnih sustava s polugom postoje ljudi koji zahtijevaju da se doping očisti kako bi barem svi sportaši opet imali iste mogućnosti?

Takvi zahtjevi su ludilo! Samo fiziološki, ideja o mogućnosti stvaranja jednakih mogućnosti uz odobrenje dopinga potpuna je besmislica. S takvim idejama studenti medicine ili biologije pali bi mi na srednjoj diplomi. Svaki sportaš različito reagira na takva sredstva. Neki prolaze kroz krov u smislu performansi poput rakete nakon trotjednog lijeka protiv dopinga, drugima to teško uspijeva.

To se odnosi i na nuspojave.

Naravno - i ne samo to. Čak ni pojedinačni sportaš ne reagira uvijek na isti način na doping droge. Usput, za te tvari ne postoji sigurna doza. Ono što mjesecima ide dobro može odjednom biti kobno. Zdravi mladi sportaši navečer odlaze na spavanje i slijedećeg jutra izlaze iz kreveta mrtvi s pola tijela - poput mladog francuskog vrhunskog biciklista na turneji po Njemačkoj prije nekoliko godina. Strašno! Epo -om ili autolognom transfuzijom krvi toliko ste dopirali krv da se nakuplja u krvnim žilama. Moždani udar, srčani udar, već postoji "bezbroj primjera!"

To je upravo argument koji zagovornici odobrenja rado koriste: Da je doping dopušten, sportaši barem više ne bi morali sami manipulirati. Doping se mogao odvijati pod liječničkim nadzorom.

Ljudi nemaju pojma o pravnoj situaciji u civiliziranim državama. A svakako ne iz etičke obveze medicinskih djelatnika. Svatko tko kao liječnik učini nešto što ne služi za dijagnosticiranje ili liječenje, krši Hipokratovu zakletvu, načelo "Primum est nil nocere" ("Prije svega, ne čini nikakvu štetu", napomena urednika) Paracelsusa. I ne samo to: On je i kazneno djelo. Već 2000. godine, u postupku protiv liječnika DDR -a, Savezni sud pravde je donio odluku da je izdavanje ili davanje lijekova u svrhe dopinga bez ikakvog medicinskog razloga barem pomoć pri tjelesnim ozljedama, ako ne i izravna tjelesna ozljeda.

Sport je u društvu ocijenjen pozitivno jer ima važnu ulogu u socijalizaciji i zdravom razvoju mladih. Može li se to i dalje zadržati ako je doping dopušten?

Ne, kad bi manipulacija vlastitim učinkom postala princip, svi pozitivni aspekti natjecateljskog sporta bili bi izgubljeni. Svoje sinove i kćeri više ne bismo trebali slati u takav sport. I država više ne bi trebala podržavati sport javnim sredstvima, jer bi svatko od nas, kao porezni obveznik, bio suučesnik u posljedicama.

Profesore Franke, hvala vam puno što ste razgovarali s nama.

Intervju je vodio Jens Richter.

Oznake:  sportska kondicija beba mališana koža