Terapija razgovorom

Ažurirano dana

Julia Dobmeier trenutno završava magisterij iz kliničke psihologije. Od početka studija bila je posebno zainteresirana za liječenje i istraživanje mentalnih bolesti. Pritom su posebno motivirani idejom omogućiti pogođenima uživanje u višoj kvaliteti života prenošenjem znanja na način koji je lako razumljiv.

Više o stručnjacima za Sav sadržaja provjeravaju medicinski novinari.

Terapija razgovorom jedan je od najčešćih oblika psihoterapije. Cilj mu je otkriti problematične obrasce mišljenja, bolje upoznati sebe i time se dalje razvijati. Stav terapeuta igra središnju ulogu. Terapeut stvara klimu uvažavanja i prihvaćanja u kojoj se pacijent može otvoriti. Ovdje pročitajte kako terapija razgovorom djeluje i kada je prikladna.

Što je terapija razgovorom?

Terapiju razgovora-koja se naziva i psihoterapija razgovora, psihoterapija usmjerena na klijenta, psihoterapija usmjerena na osobu ili nedirektivnu-osnovao je sredinom 20. stoljeća psiholog Carl R. Rogers. Spada u takozvane humanističke terapije. Oni pretpostavljaju da se ljudi žele stalno razvijati i rasti. Terapeut podržava tu takozvanu tendenciju aktualizacije pomažući pacijentu da se ostvari.

Za razliku od drugih oblika terapije, terapija razgovorom se ne fokusira na pacijentove probleme, već na njegov razvojni potencijal ovdje i sada.

Prema konceptu terapije razgovorom, mentalni poremećaji nastaju kada netko ima problema s prihvaćanjem i vrednovanjem sebe. Pogođena osoba vidi sebe iskrivljenog, a ne onakvog kakav doista jest. Na primjer, osoba sebe vidi kao hrabru, ali bježi od izazova. To stvara nesklad - neusklađenost. To znači da pacijent ima sliku o sebi koja nije u skladu s njegovim iskustvom. Ovo neslaganje stvara strah i bol. Ovom tezom započinje razgovorna terapija za razvoj mentalnih poremećaja.

Uvjeti za terapiju razgovorom

Carl R. Rogers uspostavio je šest ključnih uvjeta za terapiju razgovorom:

1. Za interakciju je potrebno da postoji kontakt između terapeuta i pacijenta.
2. Pacijent je u nekongruentnom stanju koje ga plaši i čini ranjivim.
3. Terapeut je u kongruentnom stanju. To znači da je iskren prema pacijentu i da se ne pretvara.
4. Terapeut bezuslovno prihvaća pacijenta.
5. Terapeut suosjeća s pacijentom, a da se ne izgubi u osjećajima.
6. Pacijent doživljava terapeuta kao empatičnog i osjeća se bezuvjetno prihvaćenim i cijenjenim.

Kada radite terapiju razgovorom?

Terapija razgovorom uspješno se koristi u liječenju mentalnih poremećaja. Često su to anksioznost ili opsesivno-kompulzivni poremećaji, depresija ili poremećaji ovisnosti.

Kao što je navedeno u gornjim uvjetima za terapiju razgovorom, ovaj psihoterapeutski postupak prikladan je samo ako osoba opazi nesklad (nesklad) između svoje slike o sebi i svojih iskustava. Osim toga, trebali biste imati određenu spremnost da se pobliže istražite.

Terapija razgovorom nije prikladna za psihotične simptome i neke poremećaje osobnosti jer oboljeli ne razumiju problem. Terapija razgovorom se također ne preporučuje ako osoba ima poteškoća u izražavanju jezikom ili razmišljanju o sebi.

U prvim probnim sesijama pacijent može saznati odgovara li mu ova vrsta terapije. Osim toga, terapeut obraća pozornost na gore navedena stanja i izvješćuje pacijenta o tome je li terapija razgovorom prikladna za njega ili ne.

Što radite u terapiji razgovora?

U prvim terapijskim sesijama terapeut postavlja dijagnozu i pita o povijesti. Pacijent tada određuje koje ciljeve želi postići u terapiji.

Srž terapije razgovora je razgovor između pacijenta i terapeuta. Pacijent opisuje svoje probleme i svoje gledište. Terapeut nastoji što je moguće točnije razumjeti osjećaje i misli pacijenta.

Intervjuiranje usmjereno na klijenta temelji se na tome da terapeut opetovano sažima pacijentove izjave svojim riječima. Kroz razmišljanje terapeuta, pacijent dolazi do boljeg razumijevanja svog unutarnjeg svijeta.

Ono što terapeut ne čini u terapiji razgovora je davanje savjeta ili uputa pacijentu. Pacijentu ne govori kako se treba ponašati, već mu pomaže da u sebi pronađe individualni odgovor.

Osnovni terapijski stav

Carl R. Rogers pretpostavio je da u psihoterapiji odlučujuću ulogu ima manje tehnika nego terapijski odnos prema pacijentu. Terapija razgovora stoga znači da terapeut zauzima topao, empatičan i bezuvjetno zahvalan stav prema pacijentu. Ne osuđuje pacijenta i iskazuje mu poštovanje i poštovanje. To bi trebalo automatski promijeniti pacijenta. Ako se pacijent u terapiji osjeća sigurnim i zaštićenim, može bez oklijevanja istražiti koji ga unutarnji sukobi muče i slobodno ih izraziti.

Promijenite sliku o sebi

Mnogi pacijenti pate jer uzrok svoje nesreće vide u vanjskim uvjetima koje ne mogu promijeniti. U terapiji razgovora terapeut vodi do unutarnjih procesa koji uzrokuju patnju.

Na primjer, čest uzrok patnje je iskrivljena percepcija. Pacijent uči točno provjeravati opće prosudbe ("Nitko me ne voli"). To mu daje realnije gledište tijekom terapije pričanjem ("Moja obitelj i prijatelji vole me, čak i ako ponekad imamo neslaganja").

Cilj psihoterapije razgovora je da se pacijent prema sebi odnosi s poštovanjem i nauči vidjeti i prihvatiti sebe onakvog kakav jest. Može otvoreno prihvatiti iskustva koja ima i ne mora ih potiskivati ​​ili iskrivljavati. Pacijent je tada kongruentan, što znači da njegova slika o sebi odgovara njegovim iskustvima.

Koji su rizici terapije razgovorom?

Kao i svaka psihoterapija, terapija razgovorom može se u nekim slučajevima pogoršati ili ne poboljšati simptome.

Odnos između terapeuta i pacijenta ima veliki utjecaj na uspjeh terapije. Stoga je važno da pacijent ima povjerenja u terapeuta. Ako to nije slučaj, promjena terapeuta ima smisla.

Osim toga, terapija razgovorom nije prikladna za sve. Terapija razgovorom neće biti uspješna, na primjer, ako pacijent ima poteškoća u razmišljanju o sebi ili prihvaćanju terapeutove ponude odnosa. Čak i ljudi koji su općenito sposobni za to mogu izgubiti te sposobnosti u teškim psihološkim krizama. Ljudima kojima je potrebno snažnije usmjeravanje možda će biti lakše koristiti tehnike ponašanja.

Što moram uzeti u obzir nakon terapije razgovorom?

Tijekom terapije razgovorom često se razvija jaka veza između pacijenta i terapeuta. Mnogi se pacijenti osjećaju vrlo ugodno u toploj i zahvalnoj klimi terapije razgovorom i boje se kada terapija završi.

Takvi strahovi i brige sasvim su normalni. Međutim, važno je da pacijent prenese takve negativne misli i strahove terapeutu - čak i ako na kraju terapije osjeća da se ne osjeća bolje. Terapeut i pacijent tada mogu zajedno razjasniti je li potrebno produljenje terapije ili bi možda bilo koji drugi terapeut ili drugi oblik terapije bio bolje rješenje.

Kako bi terapeutu bilo lakše prekinuti terapiju, terapeut može postupno povećavati razmake između sesija - terapija se "iskrada" tako da se pacijent navikne na to da se može nositi sa svakodnevnim životom bez terapije razgovorom.

Oznake:  gpp ljekoviti biljni kućni lijekovi fitness