"Idem na rehabilitaciju na noge"

Dr. Andrea Bannert je som od 2013. godine. Doktor biologije i urednik medicine u početku je proveo istraživanje u mikrobiologiji i stručnjak je tima za sitne stvari: bakterije, viruse, molekule i gene. Također radi kao slobodnjak za Bayerischer Rundfunk i razne znanstvene časopise te piše fantastične romane i dječje priče.

Više o stručnjacima za Sav sadržaja provjeravaju medicinski novinari.

U ljeto 2008. život Susanne Burmeister mijenja se iz sekunde u sekundu. U 37. godini doživjela je moždani udar. Danas se hrabro izborila za povratak u život. U intervjuu za objašnjava kako je to učinila

Gospođo Burmeister, prije gotovo pet godina imali ste moždani udar dok ste vozili bicikl. Što se tamo dogodilo?

Vozio sam se sam na biciklu kad sam odjednom osjetio mrak i lijeva noga mi se ukočila. Kad sam sišao, odmah sam pao. Zvala sam oca, ali on me uopće nije razumio jer mi je jezik bio toliko nejasan. Kad je došao po mene, rekla sam samo: 'Tata, odvedi me u krevet.' A on je rekao: 'Odvest ću te kući samo ako možeš ustati i prošetati.' Ali to nije uspjelo jer je cijela moja lijeva strana je bila paralizirana. Otac je odmah pozvao hitnu pomoć.

Jeste li shvatili koliko je vaša situacija ozbiljna?

Ne na samom početku. Ali kad sam s ocem čekao hitnu, rekao sam mu: 'Tata, mislim da sam upravo imao moždani udar.'

Kako ste do toga došli? Većina njih jedva poznaje simptome moždanog udara.

To je bila iznenadna pomisao. Ne mogu to točno objasniti. Ali za bolest moždanog udara sam već čuo.

Što je bio razlog vašeg moždanog udara?

Godinama sam patio od visokog krvnog tlaka i nisam ga liječio. Kao rezultat toga, pukla je vena u mozgu i došlo je do cerebralnog krvarenja. Liječnici su mi to kasnije objasnili. Samo sam podcijenio rizik.

Jeste li unaprijed osjetili neke tragove?

Ne, baš ništa. Prvi put sam primijetio nešto na biciklu neposredno prije pada.

Imali ste 37 godina kada ste pretrpjeli moždani udar. Tu se drugi ostvaruju na poslu ili odgajaju svoju djecu. Kako vam je to bilo?

Moje prve riječi u kolima hitne pomoći bile su: 'Sada me nitko ne voli jer sam imao moždani udar.' U tom sam trenutku bio još manje samopouzdan nego što sam sada. U našem društvu nije lako biti bolestan, a osobe s invaliditetom često su odbijene. Bez obzira na to, vrlo brzo sam odlučio prvo prihvatiti bolest, iskoristiti je maksimalno i pokušati što prije stati na noge. Nikada nisam pitao zašto se to meni dogodilo od svih ljudi.

Koja ste oštećenja imali nakon moždanog udara?

Bolnicu sam napustio u invalidskim kolicima. Nisam mogao pravilno hodati niti pomicati lijevu ruku. Osim toga, govor mi je bio sporiji nego inače. Zbog toga su me drugi slabije razumjeli.

Tko vam je u vašem okruženju najviše pomogao u ovoj situaciji i čime?

Prije svega, roditelji su me svakodnevno posjećivali u bolnici. Po savjetu liječnika, stalno ste dodirivali moju zahvaćenu stranu kako biste je aktivirali. Bili su tu samo za mene. Podržala su me i moja četiri najbolja prijatelja, koji su dolazili u bolnicu svaki drugi do treći dan. Gurnuli su me kroz park u invalidskim kolicima i puno su mi pomogli svojom prisutnošću. Imao sam stvarno sjajno okruženje. Suprotno mojim strahovima, nitko me nije ispustio.

Također ste u skupini za podršku mladim pacijentima s moždanim udarom.

Da točno. Tamo ima ljudi koji dijele istu sudbinu. Preporučio bih svim zainteresiranima da potraže takvu grupu. Osim toga, mogu samo savjetovati sve da potraže psihološku pomoć. Ne možete se sami nositi s tako drastičnim iskustvom kao što je moždani udar. Već sam dobio psihološku podršku na odvikavanju i odmah nakon toga potražio terapeuta kojem i danas idem svaka dva tjedna.

Čini se da ste pravi borac i danas opet radite. Kako ti je to uspjelo?

To mora imati veze s mojom snagom volje. Prvog dana na rehabilitaciji rekao sam liječniku: 'Želim odmah razjasniti dvije stvari: Prvo, odlazim iz klinike za rehabilitaciju samo kad to mogu učiniti na svojim nogama. I drugo: moj prvi dan rada bit će za manje od šest mjeseci. ‘Liječnik me pogledao jako iznenađeno, ali bilo je isto.Danas opet mogu normalno raditi kao uredski radnik. Samo mi je lijeva ruka malo sporija pri tipkanju na računalu nego prije.

Koliko se otvoreno nosite sa svojom bolešću?

U početku nije bilo tako lako govoriti o svom moždanom udaru. Uvijek mi je prolilo nekoliko suza kad sam im pričala o svojoj bolesti. Danas se s tim mogu nositi vrlo otvoreno. Isto tako dobivam veliko divljenje od ljudi koji me sada upoznaju i ne mogu vjerovati da sam imao moždani udar jer oni to ne primjećuju. Prokleto sam ponosan na to.

Pravite li planove za budućnost?

Da, i dalje želim puno putovati. Moj san je vidjeti Bali. Htio bih i promijeniti karijeru, možda se čak prihvatiti i potpuno novog izazova i više ne raditi u uredu, već u društvenoj profesiji, po mogućnosti s djecom.

Vraćate li se danas opet na bicikl?

Pokušao sam to jednom, ali odmah sam sišao jer je sjećanje bilo prejako. Ali to je čisto mentalna stvar - i u jednom trenutku to želim učiniti.

Gospođo Burmeister, hvala vam što ste razgovarali s nama.

* Naziv je promijenio urednik.

Oznake:  hrana fitness kućni lijekovi